Forenzika, znanost u seriji "Ekipa za očevid"

Rijetki su ljudi koje je serija "Ekipa za očevid" ostavila ravnodušnima. izvanredna znanja zahvaljujući kojima ekipe forenzičara iz Las Vegasa i Miamija rješavaju zločine tjeraju vas na pitanje je li sve to zaista moguće! No oni nisu ni čarobnjaci ni čudotvorci, njihov saveznik je znanost i nju veoma učinkovito koriste kako bi nadmudrili svoje protivnike zločince. A znanost se zove — forenzika.

Zločini i ljudi koji su ih počinili uvijek podignu veću prašinu nego ljudi koji zločine rješavaju a zločince hvataju. Gotovo sigurno ćete se sjetiti kako se zvao neki poznati serijski ubojica ili kradljivac, ali možete li se sjetiti kako se zvao detektiv koji je slučaj iznio pred sudom? Najčešće ne. Zapravo, najpoznatijih se detektivskih imena obično sjećate iz filmova, TV-serija i knjiga.

Detektivi iz priča

Sir Arthur Conan Doyle tvorac je možda najpoznatijeg detektivskog dvojca - Sherlocka Holmesa, rođenog 6. siječnja 1854. godine, i njegova vjernog pratitelja dr. Johna Watsona. Mnogi Holmesovi obožavatelji tvrde da je on zaista postojao. Živio je u Londonu, u kući na adresi Baker Street 221b, koja je sada pretvorena u muzej. Holmes je rješavaju zločine upotrebljavao hladnu logiku i deduktivnu analizu. On je razmišljao unatrag. Sakupljene dokaze s mjesta zločina i podatke dobivene od svjedoka koristio je kako bi rekonstruirao događaje koji bi ga odveli natrag do zločina i pomogli mu rekonstruirati priču. Agatha Christie zaslužna je što smo upoznali detektiva Hercula Poirota. Tom slavnom Belgijancu, bivšem policajcu, nijedan zločinac nije pobjegao. 0 njegovoj popularnosti govori i činjenica da se njegov lik - ili barem lik nekog od glumaca koji su ga glumili - pojavljivao čak i na poštanskim markama. Sir A. C. Doyle i Agatha Christie nisu izmislili analitički pristup rješavanju zločina - njime su se policajci i detektivi zaista služili u praksi, a služe se i danas. No od vremena Sherlocka Holmesa mnogo se toga promijenilo.

Forenzika

Forenziku možemo jednostavno definirati kao znanost koja se koristi u pravne svrhe, najčešće u svrhu rasvjetljavanja nekog zločina, npr. ubojstva ili provale. To nije samostalna znanost, nego skup mnogo različitih znanosti: fizike, kemije, medicine, antropologije, entomologije, psihijatrije i drugih. Riječ forenzika potječe iz latinskog jezika i označava forum (javni skup) na kojem se u antičko doba raspravljalo o svim činjenicama vezanim uz neko kriminalno djelo. Na kraju skupa odlučilo bi se o sudbini osumnjičenika. U moderno doba, forenzičari su visoko specijalizirane osobe koje se bave istraživanjem zločina i nesreća. Oni pronalaze materijalne dokaze na mjestu zločina koji im pomažu shvatiti što se zapravo dogodilo. Svoja saznanja prenose policiji, odvjetnicima, sucu i članovima porote. Jedan dan na poslu forenzičara izgleda najčešće ovako: on vrši preglede vlasi kose, vlakna, boje, tla, krvi, sjemene tekućine, biljnog i životinjskog materijala, oružja, alata, dokumenata i sličnih mogućih dokaza. Kao i svaki znanstvenik, oslanja se na znanstvene metode rada. Prvo uočava, promatra i sakuplja podatke. Zatim ih obraduje u svom laboratoriju te na osnovu toga predstavlja svoju teoriju o određenim događajima.

Obrada mjesta zločina

Prije nego što će započeti s istraživanjem zločina, forenzičar će nastojati sakupiti što više informacija o mjestu na kojem je zločin počinjen. To mora učiniti polagano i oprezno kako ne bi uništio neki vrijedan dokaz, npr. otisak cipele. Potom hoda tragom zločina. Istražuje mjesto ulaska zločinca, mjesto samog zločina, mjesto na kojem se zločinac eventualno očistio te mjesto izlaska. Svaki materijalni dokaz koji na tom putu nade pažljivo označava kako se ne bi uništio. Ako se zločin zbio u zatvorenoj prostoriji, gase se sva svjetla i potpuno sprečava ulazak Sunčeve svjetlosti, te se prostorija osvjetljava jakim koncentriranim (usko usmjerenim) zrakama svjetlosti pod različitim kutovima. Pod se osvjetljava posljednji, i to snopom usporednih zraka, čiji se izvor stavlja što bliže podlozi. Ove tehnike služe kako bi nevidljivi ili jedva vidljivi dokazi postali vidljivi. Pregledava se i strop ili krošnje drveta iznad mjesta zločina. Nakon "šetnje kroz zločin", mjesto zločina se snima kamerom, fotografira, čak i crta. Potom započinje prikupljanje dokaza. Forenzičar najčešće ima samo jednu priliku na mjestu zločina kako bi prikupio kvalitetne dokaze. Prvo treba sakupiti dokaze koji se brzo i lako gube te one koji su s pravne strane vrjedniji. Dobar je otisak prsta vrjedniji od nekakvog vlakna. Dokazi se sakupljaju u posebne omotnice ili vrećice. Dokazi ili tragovi koji se najčešće traže i sakupljaju su otisci prstiju, tragovi ugriza, slomljeni nokat, pisani dokumenti, krv i komadići tkiva.

lzdajniči komadići!

Otisci prstiju su jedan od najboljih dokaza, jer neku osobu izravno povezuju s mjestom zločina. Svi neprenosivi predmeti u traganju za otiscima obraduju se posebnim prahom. Mali prenosivi predmeti mogu se spremiti u vrećice i obraditi u laboratoriju. Pronalaženje dobrog otiska prsta treba biti forenzicarev prioritet. lsto tako treba uzeti osumnjičenikove i žrtvine otiske za kasniju usporedbu. Tragove ugriza najčešće nalazimo prilikom seksualnih napada. Oni se fotografiraju ili se, u slučajevima kad je to moguće, izrađuje gipsani odljev zubala prema ugrizu na tijelu žrtve. Fotografije i gipsani odljev osumnjičenikovih zubi uzimaju se radi usporedbe. Tragovima ugriza bavi se forenzični odontolog. Medicinska dokumentacija i kartoni stomatologa mogu pomoć prilikom identifikacije. Kao što metak posjeduje svoju specifičnu ispruganost, tako i nokti posjeduju svoje pruge. Slomljeni nokat s mjesta zločina može se povezati s nekom osobom i više mjeseci nakon zločina. Uzorci nokta osumnjičene osobe također se uzimaju radi usporedbe. Uzorci rukopisa koji se nadu na mjestu zločina mogu se usporediti s rukopisom osumnjičenika. Na takvim dokumentima mogu se pronaći i otisci prstiju. Pisaće mašine i štampači isto tako mogu ostaviti prepoznatIjive tragove. Rukopise proučava forenzični grafolog. U forenzici se često koristi i usporedni mikroskop. Usporednim mikroskopom možemo vrlo lako uspoređivati uzorke boje, pruganja na metku ili noktima ili pak uzorke kose. Pod dva se odvojena objektiva stavlja u dva različita uzorka. Namještanjem bubnja mikroskopa kroz okular se pokušava provjeriti poklapaju li se ova dva uzorka u jednu sliku. Cijeli je proces ponešto sličan slaganju slagalice s neobičnim rubovima. Kad se dva ruba poklope i tvore cjelovitu sliku, može se tvrditi da je riječ o istom uzorku.

LUMINOL — tvar koja se veže na željezo u hemoglobinu, uzrokujući reakciju koja omogućava vizualizaciju krvnih mrlja u mraku u obliku plavičastog svijetla. SPEKTROFOTOMETRIJA — metoda koja se u svrhu određivanja sastava i količine pojedinih sastojaka određenog materijala. Zasniva se na prolasku svjetla kroz tvar.
KROMATOGRAFIJA — metoda kojom se određuje sastav tvari. Zasniva se na svojstvu tvari da se različito "lijepe" na medij.
DNK — dezoksiribonukleinska kiselina. Nositelj genetičkih informacija, specifična za svaku osobu. Samo blizanci imaju istu DNK. PCR (engl. Polymerase Chain Reaction — Lančana reakcija polimeraze) — učinkovit način umnažanja, kopiranja DNK pomoću enzima polimeraze. RFLP (engt. Restriction Fragment Lenght Polymorphism — Polimorfizam dužine restrikcijskih fragmenata) — Metoda koja koristi svojstvo komadića DNK da različitom brzinom putuju kroz medij. Brzina njihova kretanja ovisi o njihovoj dužini, a time i masi.
DAKTILOSKOPIJA — znanost koja proučava otiske prstiju
ENTOMOLOGIJA — znanstvena disciplina koja proučava kukce
TOKSIKOLOGIJA — znanstvena disciplina koja proučava otrove
USPOREDNI MIKROSKOP — mikroskop s dva usporedna objektiva. Pod jednim se nalazi poznati a pod drugim nepoznati uzorak. Slike se preklapaju dok se ne dobije jedna stika, ili se ne potvrde razlike.

Krv i oružje

Prvi zadatak je, naravno, dokazati da su krv, dijelovi tkiva, npr. jetre ili kosti, zaista ljudskog, a ne životinjskog podrijetla. U tome nam pomaže forenzični antropolog. Danas se krv analizira pomoću metoda za analizu DNK, ali i najosnovniji testovi krvne grupe omogućit će potvrdu ili eliminiranje nekih osumnjičenih. Oružje, metke, čahure, ispaljivanje metka i njegovu putanju proučava balistika, a alate i njima pripadajuće tragove proučava instrumentologija. Na osnovu specifičnih prugnja na metku i čahuri može se sa sigurnošću reći iz kojeg su oružja ispaljeni. Pruganja potječu od prolaska metka kroz cijev vatrenog oružja iz kojeg je ispaljen. Različiti proizvođači oružja brazdaju cijevi na različite načine, te je stoga moguće utvrditi iz kojeg je tipa oružja metak ispaljen. Tragovi udaraca također su značajna pomoć. Svaki predmet ostavit će tragove, no sigurno utvrđivanje o kojem je predmetu riječ nije jednostavno. Udarci tupim predmetima ostavljaju na tijelu žrtve tragove koji mogu izgledati međusobno potpuno jednaki, dok su proizvedeni korištenjem potpuno različitih predmeta. Slično je i s hladnim oružjem. Kod istraživanja ubojstava ovo je najteži dio posla forenzičara, pa pitanje kojim je oružjem ubojstvo počinjeno često ostane bez odgovora. Otkrivanje oružja kojim je zločin počinjen spada u starije metode forenzike koje se i danas obavljaju na sličan način kao i u proš!osti, a počivaju mahom na opservaciji i iskustvu samog forenzičara. Ipak, zahvaljujući suvremenim metodama biokemijske analize danas je moguće otkriti puno više nego ikad prije u povijesti forenzike.

Luminol test

Pri obradi mjesta zločina vrlo je važno identificirati neku mrlju kao krv i razlikovati je od druge obojene mrlje. Podjednako je važno otkriti skrivene krvne mrlje na tamnim materijalima jlj materijalu s kojeg je netko pokušao oprati krv. Otkrivanje krvi na mjestu zločina obavlja se luminol-testom. Krv sadrži pigment hemoglobin, koji omogućava transport kisika kroz tijelo i u središtu svoje molekule posjeduje željezo. Luminol se veže na željezo u hemoglobinu, uzrokujući reakciju koja omogućava vizualizaciju krvnih mrlja u mraku u obliku plavičastog svjetla.

Spektrofotometrijska analiza

Spektrofotometrija je metoda kojom se najčešće služe znanstvenici i tehnolozi u kemijskoj i biotehnološkoj znanosti i industriji. Koristi se u svrhu određivanja sastava i količine pojedinih sastojaka određenog materijala. Svaka tvar, zapravo svaki element, upija svjetlost točno određene valne duljine. Valne duljine koje elementi upijaju poznati su iz kemijskih i fizikalnih analiza i opisuju element jednako kao i njegov broj u periodnom sustavu elemenata. Prije obrade ovom metodom svaki se uzorak mora pripremiti na odgovarajući način. Nakon pripreme, kroz uzorak se propušta snop svjetlosti različitih valnih duljina. Uzorak će upiti točno one valne duljine koje odgovaraju elementima i tvarima od kojih je sazdan. Preciznim mjerenjima stoga je moguće točno odrediti od čega se sastoji svaki komadić tvari. Zahvaljujući ovakvim mjerenjima, moguće je znati odakle koja tvar potječe ilj tko ju je i gdje proizveo. Zahvaljujući spektrofotometriji čak su i najmanji komadići stakla ili drugog materijala pronađeni kod osumnjičenika postali čvrsti dokazi, jer ih je postalo moguće usporediti s onima na mjestu zločina.

Kromatografija

lzraz kromatografija prvi put je upotrijebio ruski botaničar Mihail Semjonovič davne 1906. godine. Ova tehnika se danas vrlo često koristi za odjeljivanje i identifikaciju kemijskih sastojaka neke složene smjese. Kromatografija je ime dobila po grčkoj riječi chroma, što znači boja, jer su prva razdvajanja komponenti neke tvari vršena iz smjese nekoliko obojenih tvari. lako je osnovni princip jednostavan riječ je o razdvajanju složene tvari na njezine komponente ovo je jako složena metoda. Zasniva se na svojstvu tvari da se, pri prolazu kroz neki medij, različito "lijepe" na njega. Složena se tvar prvo otopi u posebnom otapalu, pa potom propusti kroz odgovarajući uređaj. Čiste se tvari iz smjese tvari različito "lijepe" na medij (absorbens) i tako međusobno odvajaju. Ovom je metodom moguće odrediti od čega se neka tvar sastoji. Sve ove metode služe forenzičarima u svakodnevnom poslu. No metoda koja je zaista dovela do revolucije u forenzičnoj znanosti bila je metoda identifikacije pomoću DNK.

DNK identifikacija

Pedesetih godina prošlog stoljeća otkrivena je struktura DNK i njezina funkcija kao nositelja naših genetskih informacija. Te genetske informacije sadrže tajne našeg izgleda i naših tjelesnih funkcija. Svaka osoba ima svoju specifičnu DNK (osim jednojajčanih blizanaca, koji posjeduju jednaku DNK) stoga je logično i nju upotrijebiti u svrhu otkrivanja identiteta osoba i rješavanja zločina. lsto tako, DNK možemo koristiti i pri obradi arheoloških ostataka jlj pri utvrđivanju očinstva. Svaka naša stanica posjeduje sve naše gene i zato i najmanji trag koji sadrži ljudske stanice, pa tako i DNK, može poslužiti u svrhu identifikacije. Tragovi koje tražimo su krv, sjemena tekućina, tkivo, kosti, zubi, dlaka, nokti, slina. Nekad je trebalo mnogo DNK kako bi se provela njena analiza, dok danas PCR tehnologija omogućava da i najmanji dijelovi DNK mogu biti dovoljni za analizu. PCR (engl. Polymerase Chain Reaction, Lančana reakcija polimeraze) je pojednostavljeno rečeno vrlo učinkovit način umnažanja, kopiranja DNK pomoću enzima polimeraze. Polimeraza od malog komadića DNK, uz dodatak osnovnih sastojaka koji čine DNK, replicirajući mali uzorak stvara dovoljno velik komad pogodan za analizu. Ovaj se komad potom analizira metodama koje se nazivaju DNK fingerprinting IDNK otisci prstiju) i RFLP (engl. Restriction Fragment Lenght Polymorphism). Pojednostavljeno, nakon što smo uzorak DNK dovoljno puta povećali, izrezat ćemo ga na manje komadiće. S tom razlikom da će se rezanje DNK događati na točno određenim mjestima. Ovakvi će se komadići potom, uz pomoć električne struje, propustiti kroz odgovarajuću podlogu. Kako je svaki komadić različite duljine (sadrži različit broj baza adenina, gvanina, citozina i timina, različite je i težine. Teži de komadići sporije putovati od lakših i kraćih. Tako nastaje snimka prugica koje označavaju dokle je koji komadić stigao. Posebnom se tehnologijom potom bojanju određeni komadići i stvaraju slike. Ovako dobivene slike DNK-profila mogu se u bilo kojem trenu usporediti s DNK-profilom dobivenim iz tkiva osumnjičenika. Danas postoje i drugačije metode izrade DNK-profila, uz korištenje računala koja rade sličan posao ali kao završni rezultat odmah ispisuju popis i grafički prikaz rasporeda baza u uzorku DNK, što onda silno olakšava usporedbu.

Problemi s DNK analizom

Kontaminacija uzorka pri DNK analizi može predstavljati značajan problem. Stoga tragovi i dokazi koje uzimamo za DNK analizu moraju biti čisti, tj. ne smiju sadržavati nikakvo tzv. DNK smeće. Zato forenzičari pri prikupljanju dokaza moraju nositi rukavice i ne smiju jesti ni piti. Komadić tkiva ili kože dovoljan je da potpuno uništi neki dokaz. Problem s ovom analizom može biti i podmetanje dokaza. Mudar zločinac može podmetnuti tuđu DNK na mjesto zločina, npr. ostavivši opušak tuđe cigarete, i tako zbuni-ti forenzičare. Ipak točnost i važnost DNK analize raste, što je u Engleskoj i Walesu iskorišteno u smislu stvaranja nacionalne baze podataka koja sadrži DNK svih registriranih pljačkaša, silovatelja i ubojica. Policije diljem svijeta koriste upravo ovu metodu u istraživanju zločina i nesreća. Prilikom pada zrakoplova Swissaira u Novoj Škotskoj, Kraljevska kanadska policija uspjela je pronaći tragove iz kojih su prepoznata 142 različita uzorka DNK (75 muškaraca i 67 žena). Time je pokazano kako je forenzična DNK analiza vrlo korisno oruđe za identifikaciju, a u ne-kim slučajevima i jedino.

Otisak i potpis

Daktiloskopija je znanost o otiscima prstiju koja obuhvaća uzimanje i otkrivanje otisaka prstiju te njihovu primjenu u identifikaciji. Babilonci su još 1750. godine prije Krista koristili otiske prstiju kako bi potvrdili vlastiti identitet ostavljajući ih na glinenim pločicama. Kinezi su prvi ostavljali svoje otiske u tinti, oko 220. godine. Civilizacije poslije kineske zaboravile su na korištenje otisaka prstiju sve dok ih 1686. godine nije ponovno "otkrio" Malpighi i detaljno ih opisao. Jan Evangelista Purkinje 1823. godine prvi je shvatio da se otisci prstiju mogu klasificirati. Otada započinje upotreba otisaka prstiju u najrazličitije svrhe. Sir William Herschel u Indiji 1858. godine naređuje svojim radnicima da potpisuju ugovore otiscima svojih prstiju, a 1877. savjetuje da se svim zatvorenicima uzmu otisci prstiju. Dr. Henry Faulds 1880. godine objavio je članak u engleskom znanstvenom časopisu Nature o korištenju otisaka prstiju na mjestima zločina. Gilbert Thompson 1882. koristi otiske prstiju na čekovima kako bi spriječio eventualne prijevare. IzIazak knjige Fingerprints (Otisci prstiju Sir Francisa Galtona 1892. godine donio je revoluciju u svijetu otisaka prstiju. U toj knjizi Galton iznosi da su otisci pojedine osobe jedinstveni, stvara prve klasifikacije otisaka te postavlja temelje za razvoj moderne znanosti o otiscima prstiju. Sir Edward Henry iz New Scotland Yarda 1897. pojednostavio je Galtonovu klasifikaciju te se otad ona koristi u cijelom svijetu. U praktičnu upotrebu otiske prstiju u Južnoj Americi uveo je Hvaranin Ivan Vučetić (1858-1925), koji je živio i radio u Argentini. Početkom prošlog stoljeća mnoge zemlje počele su upotrebljavati otiske prstiju kao sredstvo identifikacije, a 1924. godine FBI osniva prvi odjel za identifikaciju.

Zašto nas odaju?

Osnova daktiloskopije kao znanosti počiva na prirodnim odlikama površine kože prstiju na strani dlana (dlanena, palmarna odnosno volarna strana). Ti dijelovi kože sastoje se od vijuga ili grebena te brazdi koje se mogu ocrtati na glatkoj površini. Ovi fenomeni ljudske kože, koji se još nazivaju i papilarne linije, počinju se formirati oko 100 dana nakon začeća. Uz vijuge i brazde

mogu se koristiti i pore kože koje se nalaze duž samih vijuga i brazda.

Postoje dvije stvari koje otiske prstiju čine idealnim za identificiranje osoba. Prvo, oni su trajni, što ne znači da se ne mogu mijenjati. Otisak našeg prsta nije isti u mladosti i u odmaklim godinama života. Isto tako mijenjaju ga ozljede prsta, npr. rane, opekline. No nekad ni to nije dovoljno kako bi se prevarili forenzičari. Poznati gangster John Dillinger jagodice svojih prstiju urno

čio je u kiselinu i tako izazvao kemijsku opeklinu da bi promijenio svoje otiske. Bez obzira na to, u laboratorijima FBI-ja iz tih krnjih otisaka ipak su uspjeli rekonstruirati njegove i tako ga identificirati. Drugo, oni su jedinstveni. Ne postoje dva jednaka otiska prsta. Čak ni jednojajčani blizanci, iako nose jednaku DNK, nemaju jednake otiske prstiju. Smatra se kako postoji 64 milijarde kombinacija papilarnih linija. Usprkos individualnoj razlici, otiske prstiju možemo iz praktičnih razloga podijeliti u grupe. To su grupe svodastih, peteljastih, spiralnih i mješovitih otisaka.

Otisak se prenosi na predmet ostavljanjem traga masti ili dijelova proteina koji se nalaze na prstu. Može se prenijeti i ako se na prstu nalazi krv ili boja. Na mjestu zločina treba što prije vidjeti otiske prsta, bilo golim okom, bilo uz pomoć aluminijevog praha. Vidljivi otisak potom se pomoću plastičnog nosača odiže na papir i fotografira. Takav otisak uspoređuje se s otiscima koji postoje u bazi podataka jedne države. U svjetskim bazama podataka ima više milijardi otisaka.

Forenzična medicina i entomologija

Forenzična ili sudska medicina je znanstvena disciplina koja obrađuje medicinske pojave radi njihova ispravnog iskorištavanja u pravne struke. Ovo je svakako dio forenzike za koji treba imati "dobar želudac". Najvažnija zadaća sudske medicine su sudsko-me-dicinska vještačenja. Sudski medicinari opisuju tjelesne ozljede, rade preglede mrtvih tijela, sude o uzrocima smrti, ispituju psihička stanja zločinaca, itd.

Entomologija je vjerojatno najpoznatija kao hobi forenzičara Grissoma iz serije Ekipa za očevid. To je znanstvena disciplina koja proučava kukce općenito, a kad se koristi kao dio forenzike istražuje kukce pronađene na mjestima zločina i leševima. Brojne kukce privlače leševi. Budući da su kukci najbrojnija vrsta živih bića i može ih se naći na gotovo svim mjestima, vrlo su značajni za proučavanja u sudskoj medicini. Prvi dokumentirani slučaj forenzične entomologije prikazao je kineski odvjetnik i mrtvozornik Sung Tzu u medicinsko-pravnoj knjizi objavljenoj u 13. stoljeću. On opisuje slučaj probadanja pored rižinih polja. Drugi dan nakon ubojstva istražitelj je svim radnicima rekao da odlože na zemlju svoje alate (srpove). Nevidljivi tragovi krvi privukli su muhe na jedan od srpova, što je ukazalo na zločinca. Činjenica da leševi privlače kukce indirektna je pomoć u forenzici. Promatrajući kukce pronađene na tijelu moguće je zaključiti je li neko tijelo micano, gdje je ubijeno i kada, jer će se u različitim uvjetima pronaći različite vrste.

Forenzična toksikologija

Velik broj ubojstava počinjen je pomoću raznovrsnih otrova. Otrovi mogu biti životinjski, mineralni, biljni, metali kao i sintetski spojevi: fenol, arsen(lll)-oksid, lijekovi, pesticidi itd. Utvrđivanje otrovanja uzima u obzir naročite okolnosti slučaja, klinički nalaz, obdukcijski nalaz te toksikološku analizu. Pri kliničkom pregledu uzima se krv (20-50 ml), mokraća (100 ml), sadržaj želuca, kosa (5 g) i nokti, uzorak zraka i stolica (100 g). Pri obdukciji se uzorci zamrzavaju na -20 °C, a uzima se još i tkivo jetre, oba bubrega, plućno tkivo te mozak. Pri ekshumaciji je važno sakupiti istrunutu masu unutarnjih organa, dio mišića, kosti, nokte i kosu, zemlju te ukrasne predmete s lijesa. Tragovi nekih otrova mogu se u tkivima naći dugo nakon smrti. Prisustvo otrova utvrđuje se biokemijskim i medicinskim analizama.

Budućnost?

Ljudi uvijek teže savršenstvu i ne mogu nikad prihvatiti činjenicu kako uz sav napredak znanosti metode hvatanja zločinaca još uvijek imaju mane. Savršeno bi bilo u potpunosti eliminirati zločin, prepoznati zločinca kada još nije u prilici počiniti zločin. Takve ideje je još davno potkraj 19. stoljeća iznio Cesare Lom-broso, talijanski psihijatar i antropolog. On se bavio antropološkim istraživanjima zločinaca kako bi otkrio uzroke zločina. Na osnovi sistematskih pregleda kriminalaca došao je do zaključka da među njima ima veći postotak tjelesnih i psihičkih anomalija. Tako je stvorio teoriju o tzv. kriminalnom tipu, rođenom zločincu. Poznate su njegove knjige sa crtežima lica, lubanja i tijela "rođenih zločinaca". Ta teorija pribavila mu je svjetski glas iako i nije sasvim ispravna. Film Minority Report u kojem Tom Cruise lovi ljude koji još nisu počinili zločin nudi drugi koncept, no ni takva prevencija zločina neće biti nikad dostupna. Ipak, znanstvenici stalno razvijaju nove metode koje će biti od još veće pomoći prilikom istraživanja zločina. Istraživanje ljudskog genoma i pronalaženje gena koji su odgovorni za stas, glas, boju kose, očiju i slično daju naslutiti kako će se u budućnosti iz uzorka DNK nađenog na mjestu zločina točno moći rekonstruirati izgled čovjeka kome ta DNK zaista pripada. Dotad, ako uopće takvo što i doživimo, ostaje nam ekipa za očevid i njezine metode.

Za kraj

Pravila Sherlocka Holmesa koje NIJEDAN PRAVI DETEKTIV NE BI SMIO zaboraviti:

• Detektiv mora gledati na svoj mozak kao na prazan tavan. Mora ga opremiti stvarima koje mu zaista trebaju. Nepotrebne činjenice nikad ne smiju biti na putu onima koje su ključne za rješavanje zločina.

• Pozoran čovjek može se naučiti preciznom i sistematskom pregledu. Vidjevši kap vode logičar može zaključiti kako postoji Atlantski ocean mada ga nije vidio niti za njega čuo.

• Uvijek pristupi slučaju praznog uma. Ne formiraj teorije, samo promatraj i povezuj ono što si vidio.

• Teška je greška formirati teoriju ne sagledavši sve dokaze.

• Kada čovjek piše po zidu, instinktivno piše iznad razine svojih očiju.

• Velikom umu ništa nije maleno.

• Detekcija je točna znanost i treba joj pristupati smireno i objektivno.

• Nikad ne pogađaj, budi siguran.

• Kada eliminiraš nemoguće, ono što je ostalo, ma kako neprimjereno, mora biti točno.

• Uči se vidjeti ono što netko previdi.

• Najteže je riješiti zločin koji nema svrhe.

• Čitaj redovito “crnu kroniku”.

• Stjecanje novih znanja nikad ne prestaje.

• Ako želiš nešto sakriti, stavi to tamo gdje ga svatko može vidjeti.